Monday, August 10, 2015
Epilog
Desilo se, međutim,
da su sva ova tri groba pripremljena za Cibolane ostala prazna. Gindžana i
Faranri su poživeli u sreći i ljubavi do duboke starosti, tako da su već imali
zajedničko praunuče, moju majku, Nelnu. I priča se da su njih dvoje otišli u
planinu jedne jeseni, po danu lepom kao da je bio ukraden od leta. Držali su se
za ruke dok nisu nestali iz naselja. Kaminunci su se sećali kasnije da su ih
videli kako odlaze, ali nisu ni slutili kuda su pošli, a sećanje na njih ostalo
je kao još jedan dokaz u prilog našem dubokom uverenju, da je moguća i srećna
ljubav.
Ađan, pak, nađe
smrt u Đargamu. Ubio ga je nožem jedan mladi đargamski pesnik, uvređen što su Aćanovi
stihovi dobili prvu nagradu na pesničkim susretima. U đargamskoj zemlji je naš
pesnik i sahranjen, zbog čega su se Kaminunci ispočetka mnogo jedili, a ni Aćanu
se takav ishod bez sumnje ne bi svideo, pošto Đargamce nikada nije voleo,
prvenstveno zbog njihove ratobornosti, a i zbog svih nasilja koja su mu učinili.
Đargamci su, sasvim neočekivano, počeli da poštuju Aćanov grob kao najveću
svetinju, da ga pažljivo održavaju, i pokazuju svima koji ikako dođu na njihovo
područje. Aćanove stihove o miru među ljudima divlji Đargamci uče napamet, a
takođe se i njihovo ponašanje menja, pa manje čine razne pakosti i
neprijatnosti susedima, zbog čega nam je svima veoma drago, te smo, posle
svega, ipak na dobitku.
Tog dana kad se u
naselju čulo za Aćanovu pogibiju, Nuri je sela na jednog od naših konja, i
odjahala iz naselja, ne pozdravivši se ni sa kim. Nikad je više niko nije
video. Nadam se da će ovakav kraj biti dovoljno tužan za Cibolane koji će čitati
moj prevod, jer oni mnogo vole ljubavne priče sa tužnim krajem. Po mom mišljenju,
a i prema shvatanjima Kaminunaca, ni njihov kraj nije tužan: proveli su život
kako su hteli, slažući se i voleći, i doživeli da vide plodove svojih čežnji i
da se raduju jedno drugom.
Tako se okončao
najpoznatiji ljubavni četvorougao u istoriji mog naroda. Odlažem pero i
mastilo, protežem ramena pogrbljena od savijanja nad stolom. Poštovani učitelj
Ral Dani već odavno mi zamera da sam zbog prevoda zapostavila ispite. Mladi Šen
baj, gospodar Cibole, buni se što sam zbog prevoda zapostavila njega. Sve ću da
ispravim, sve da nadoknadim, da svi budu zadovoljni, a ja naročito.
O, vreme je,
vreme, da razmišljam o putu u rodni kraj; malo da krenem stazama svoje
domovine. Na put ću da pođem, ali nikako sama, gospodar Cibole pita i moli da i
njega povedem, a ja pristajem, razume se. Ja, Kaminuni Gindžana, potomkinja
Gindžane Gejleni, živeću, kako vidim, putujući od Lakče do Cibole i nazad.
Treba da saopštim poštovanim sunarodnicima da je priča o ljubavi moje pretkinje
donela ljubav i meni, i da će nas uskoro biti više koji smo spremni da
premostimo razdaljine između naroda i svetova. Tako ćemo se bolje upoznati, možda
i zavoleti, i jednog dana ovaj svet postaće mesto za ljude.
XVII
“Ne brini ništa, jer Baka Zima će doći,
kad sve puteve naše u snežno ćebe zamota.
Navejaće nam snove, razviti pesme i priče,
vratiće na početak sve staze našeg života!”
(Kaminuni Aćan, “Pevanja Zimi”)
-Vi ste šakali! Uštve! . . . Nasilnici! Ma, ne znam ni koju reč da upotrebim za vas, nijedna mi ne bi bila dovoljna! Vi da znate, bagro, da je Gindži živa, i da mi to ne kažete! A videli ste koliko patim! I vi sebe nazivate dobrima i plemenitima? Pa, ne znam koje mučenje bi bilo surovije od ovog koje ste meni namenili! Kako ste mogli, kako ste samo mogli?! Da li mi se celo Pleme smeje, kakvu sam budalu napravio od sebe? – praskao je Faranri, idući u krug po mojoj sobi. Okupljeno društvo posmatralo ga je bezbrižno, Senor čak nije prestao ni kolače da jede.
-Žao mi je, Faranri, ali, zaista nije dolazilo u obzir da ti kažemo – rekoh nemarno, onako udobno smeštena u visokoj naslonjači.
-Ti ćuti! S tobom ću tek da se obračunam! – plane on ponovo, i čini pokret kao da će da me zadavi. Umesto toga, snažno me grli. Kao one noći kad sam mu se, kao Kaminunka, je li, uvukla u krevet onako pijanom, a on, stežući me, a ne znajući da sam to ja, samo moje ime izgovarao. Gleda me ubilački. Onda se opet ustumara po sobi; govori, kao sam sebi, prasne, steže pesnice, kune, psuje, pa ponovo traži objašnjenje:
-I čemu cela predstava? Čemu sahrana, onako lažna, čemu sve one suze?
-Sahrana je bila prava, to ne možeš da zameriš - kaže Cejša.
-Da, sahranili smo ostatke Gindžaninog konja – dodaje Senor.
-Delovi. . . delovi Gindžaninog konja. . . malo kostiju, mesa, i tako to – saglašava se Nuri, i svi se smeju neko vreme. Faranri ih sve gleda nemilo, vrti glavom, pa nastavlja da proklinje:
-Niste vi pri sebi, vidim ja! Kako ste mogli, kako ste samo mogli! Kakav užasan, surov ispit – mogao sam ruku da dignem na sebe! A svi ste znali da je Gindži živa – svi osim mene, je li tako?
-O, ne baš svi, ne baš svi – odgovara Dezira preko zalogaja. – Samo nekoliko nas, ja, Cejša, i naravno Senor, koji je to sve i smislio još kad su Gindži i Ajarnor krenuli u Lam. Video je onog Kruna kako se maje oko tvoje kuće i gleda tvoje oru`je. Nuri je shvatila odmah. Nismo mogli da je izostavimo.
-Pa mogli ste baš i meni da kažete – dobacuje Aćan zavidljivo, i mrko gleda Nuri, koja ga hrani voćem. – Nuri, nisi morala da budeš toliko . . . tajanstvena.
-Mislim da bi to sve pokvarilo, da smo tebi rekli. Ne bi mogao da paziš na Faranrija kako valja – odgovara Senor sasvim ozbiljno.
-I sad, kad ste postigli da se na smrt obrukam, sad ste verovatno zadovoljni? – peni Faranri od besa.
-Da, sad smo zadovoljni, ali ne zato što si se obrukao, jer nisi; nego zato što si pokazao da si čovek sposoban da oseti bol, a ne samo želju za vlašću – govori Senor još ozbiljnije.
Faranri se podrugljivo zasmeje, ne verujući. Ali, Kaminunci ga usrdno gledaju, i klimaju glavama:
-Da, da. Smej se ti koliko hoćeš, i veruj ili ne veruj. Da nisi onako iskreno patio za Gindži, više te ne bismo računali u ljudska bića – kaže Cejša.
-Vi ste zaista blesavi! – ponovo prasne Faranri. – Zato što sam se sav izbezumio i umazao od plača, ponudili ste mi da budem poglavica – što je, pretpostavljam, samo još jedna šala na moj račun?
-Nije bila šala, mi se s tim ne šalimo – kaže Dezira strogo.
-A da sam ostao pribran i hladnokrvan, i pokušao da preuzmem vlast u Plemenu, onda kad si se sva ustumarala, i nisi umela da protumačiš uputstva za rad na Brani? Šta bi onda bilo?
-Skratili bismo te za glavu – odgovara Dezira, praveći se da je vrlo krvožedna. On se opet zasmeje. Smeh mu zastaje u grlu kad shvati da se ona ne šali.
-Upravo je tako – nastavlja poglavarka. – Mnogo naraštaja je prošlo i mnogo ljudi nam je stradalo dok nismo shvatili da je ljubav važnija od vlasti. I odstranili bismo svakog ko ne može to da razume. Dobro. . . ne mora to biti ubistvo. Može i progonstvo. Dali bismo ti hrane i odeće i lepo bismo te ispratili do granice. Pa ti idi, pa vladaj Đargamcima, i tako nekim narodima, koji vole velike i surove vođe. Nama ništa slično ne treba.
Faranri ćuti neko vreme, a na licu mu se brzo smenjuju različiti izrazi: trudi se da shvati.
-I kad sam pokazao da mogu da patim, onda si htela da mi prepustiš svoje mesto?
-Da, htela sam.
-Ali, šta to menja?
-Ništa. Biće prilike. Postaćeš poglavica, ako to želiš.
-Ne želim. Ne razumem vas.
-Ima vremena. Ni mi sebe ne shvatamo uvek, znaš. Ali to nije najvažnije. Najvažnije je da smo dobre volje.
-Tako je! Pametna je poglavica Dezira! Još po jedno vino u njenu čast! – ustaje Cejša, da bi svima sipala vino.
-A kako ste postigli da Gindžana ostane živa?
-Lepo. Za Ajarnorovo sedlo bio je vezan konopac, sa jednim krajem oko mog struka. Kad je Krun ustrelio moga konja, konj je pao u provaliju, a ja sam se zaustavila na rubu – kažem.
Faranri me gleda sumnjičavo:
-Meni to liči na čaroliju. Ti jedva da znaš da jašeš. Kako bi izvela takvu vežbu?
-Pa, vežbali smo. Ja, Senor i Ajarnor smo to vežbali, danima pre mog polaska na put – kažem, gledajući ga nedužno. Faranriju su se naduvali obrazi – samo što ne pukne od muke.
-Ovo je zaista previše! – govori, kao da se guši svojim rečima. –Oni su vežbali! Odvratni ste mi, odvratni!
-Zar se ti ne raduješš što je Gindži živa? – kori ga Nuri.
-Hej, stani malo! – odjednom mu je sinulo. – A kako ste vi, pametnjakovići, znali unapred da će Krun gađati u konja, a ne u Gindži? Aaa? To mi odgovorite! Zar ne bi bilo razumljivo – logično, takoreći, da gađa u ženu koju namerava da ubije?
-E, tu te čekamo. Krun je mogao da gađa samo u konja, jer je Gindži imala na sebi “odeću života”, šubaru i ogrtač ukrašene ogledalima. Na onom snegu blistala je nadaleko, bila je treperava meta. A njen konj, onako riđ, video se sasvim dobro, i nije treperio: zar bi Krun, imajući na raspolaganju strelicu za samo jedan hitac, smeo da sebi dozvoli promašaj? Kao što vidiš, mi smo se spremili; što za tebe baš i ne bi moglo da se kaže – govori Senor zadovoljno.
-Eto ti tvoje “logike”, Faranri – dodaje Cejša.
-Zbilja smo dobro postupili što ti nismo rekli – dodaje Dezira.
-Ali, i ti si dobro postupio u Ciboli, čuli smo sve od Aćana – nastavlja Senor – i upravo zahvaljujući tvojim postupcima, u Ciboli smo stekli i neke prijatelje. O, videćemo; ako budu dolazili sa dobrim namerama, možda ćemo i trgovati, ko zna. Ako dođu sa lošim namerama, spremni smo i za to.
Onda se zapodene razgovor o mom “grobu”, i o “grobovima” Faranrija i Nuri: čim se onomad, još posle moje “sahrane” sneg otopio, na kamenim pločama urezani su natpisi cibolanskim i lakči slovima, tako da svako ko stigne može da pročita:
“Timur Šen baj, gospodar Cibole,
među nama život i smrt našao”.
I, malo dalje:
“Nuri, supruga Timura Šen baja,
i u smrti verna svome gospodaru”.
Tako će naši cibolanski životi biti zauvek sahranjeni, i ko god da iz Cibole ili svejedno odakle dođe, moći će samo da misli da nas, došavših iz Cibole, nema više. Kraj priče, za sve koji umeju da čitaju – a za one koji ne umeju, nema ni priče, ni kraja. Slobodna, prolazi mi kroz glavu. Slobodna od Cibole i njenih zakona, i od svih koji bi poželeli da me nađu i vrate, živu ili mrtvu. Ja, za promenu, ostajem ovde i za neko vreme nikakva putovanja neće mi padati na um.
Napolju veje sneg, i vetar duva, ne odveć jako: visoke planine oko Lakče Kaminuni zaustavljaju mu najstrašnije nalete, tako da u Dolinu stiže tek deo njegove snage. Bele naslage, znam, prekivaju naše prazne grobove i naša puna srca. Tamo izvan naselja, na brisanom prostoru, pre prvih šuma, pod debelim pokrivačem nestaje humka u koju sam mogla da budem položena, a tamo još dalje, prema Lam zemlji, i sve litice, strmine i staze na kojima sam mogla da poginem. A ja, živa i čitava, sedim u toploj sobi, među dragim ljudima, dok svuda okolo sila nad silama i moć nad moćima, život sam, nastavlja da otkucava i klokoće pod snegovima, postojano i zadovoljno. Moji prijatelji se opraštaju, izlaze na blistavu belinu, koja škripi i puca pod čizmama, dogovaramo se kako ćemo sutra svi na grudvanje, a uveče na kolače kod Cejše. Nuri ide kući, Aćan je, kao slučajno, prati, a Faranri, takođe slučajno, ostaje kod mene, da bi mi rekao još poneku reč. I kad nam se u tom rečkanju i nadgovaranju zubi sudare, i jezici prepletu, a njegove ruke me zagrle svom snagom, nespretno, kao da smo postali deca, iako smo zreli ljudi, znam da je sve u redu, i da se život vratio u tokove kojima treba da teče. Snegovi moji beli, volim vas.
XVI
“I dođe, i stade među nas
Onaj koga prizvasmo iz sveta umrlih,
ničim, baš ničim, osim ljubavlju.
I obrati nam se rečima koje miluju i
hrabre,
ničim, baš ničim, osim ljubavlju”.
(Kaminunski pozdrav Suncu)
Prolazili su dani od mog i Faranrijevog povratka iz Cibole,
a da nisam uzeo pisaljku u ruku. Leto je prošlo, sa bogatom žetvom, i jesen
došla i prošla, i hladnoća se vratila, kao i uvek što se vraća u naš kraj. Beše
vreme za proslavu Najduže noći u godini, a tu je već uveliko zima počela.
Snegovi su pali kao što je uobičajeno; te zime, beše red na nas iz Kaminuni
naroda da pripremamo proslavu. Pesnički susreti održavaju se, na primer, svake
godine kod drugih domaćina, i to se kockom odre|uje, tako da je moguće da budu
ponovo u istom plemenu u kome su bili prošle godine; velika ženska okupljanja
uvek su u Lamu; žetelačke svečanosti proslavljaju se odelito, svako pleme za
sebe, a Najduža noć se slavi po običaju
ustanovljenom u pradavna vremena, još onomad kad nam se država raspala:
svake godine drugo pleme priprema proslavu, a ostala šalju goste, i za dvanaest
godina samo po jednom svako od plemena može da dođe na red da bude domaćin. Po
imenima životinja koje su zaštitnici naših plemena ustanovljen je ovaj običaj:
prvo ide Kaminuni, Dabar; pa Lami, Medved; pa Planinski vuk; Ajlami, Jazavac;
Ris, Srebrna Lisica, Đargam - Jelen, Planinski lav, Snežni leopard, Lasica,
Vepar i Konj. E, ove zime gosti su stizali nama, i stizali su u velikom broju,
i vrlo raspoloženi za slavlje. Mećava nije bila prejaka, taman za ugodno putovanje
poznatim putevima i stazama, i bila je to prva velika proslava u Lakči još
otkad je Gindži otišla. Pripreme su počele već u jesen, a sad je cela zajednica
živela za doček gostiju, i velika užurbanost vladala je među poštovanim
sunarodnicima. Muškarci i žene, zagrejani dobrim raspoloženjem, pripremali su
meso na bezbroj načina, slane i slatke kolače sa bademima i orasima, smrznutim
kupinama i narezanim jabukama. Pite su pečene, još od jutra tog značajnog dana,
sa seckanim usoljenim mesom, pečurkama i začinima. Žene su se zabavljale slažući
na velike pladnjeve režnjeve usoljenog mesa, sira i povrća iz zimnice, oblikujući,
od ovih namirnica različitih boja, divne, a jestive slike planina, cvetova,
neobičnih kuća, čudesnih ptica. . . Nismo mi kao Đargamci, kod kojih za jelo možeš
dobiti samo pečeno meso, raskomadano, pa bačeno na tanjir, i jako vino iz grube
čaše. Mi smo lepo vaspitani, i mnogo nam znači da hrana bude pravo uživanje.
Nije važno što će jestive slike nestati već posle nekoliko trenutaka divljenja,
jer će ih gosti pojesti; važno je da svi budu dobro raspoloženi. O, volimo mi
ta okupljanja, premda, zbog različitosti naroda na gozbi, i različitih običaja,
to obično ne prolazi bez neke nevolje. Ali, nisam brinuo; bilo mi je svejedno.
Izvršavao sam sve što je ma ko od mene tražio, trčkajući tamo – amo, kuda bi me
žene, u svom žaru gostoljublja, uputile, iako nisam uživao u tome. Bilo mi je čak
pomalo mrsko i bljutavo da gledam i slušam uvažene saplemenike kako se raduju
proslavi, i ciče od veselja uređujući Zajedničku kuću za prijem svih koji će
nam doći, kao da su već zaboravili Gindžin odlazak. Nekada sam koristio priliku
da odem na okupljanja gde dolaze ljudi iz vš{e plemena, i približim se nekoj
novoj ženi, sad me ni to nije zanimalo. Gindži nije bilo. Nekad sam se radovao
kako ćemo je predstaviti gostima na ovakvom okupljanju, i zapanjiti ih pričom o
putu u Cibolu, a, eto, Gindžane nema više, i sve priče su postale tužne, i
vidim da je Mladima mučno kad pokušavam da im ispričam neku od njih. Mlade privlače
nova lica, živa lica, a ne razgovor o mrtvim osobama. I pesmu o Gindžaninoj
pogibiji pevao sam sve ređe, obično sam, jer su me u društvu ućutkivali kad je
započnem. Još mi je bivalo gorko u ustima kad god bih se setio šta sam sve
mogao da joj kažem, koliko vremena s njom da provedem, ali, to je prošlo,
govorio sam sebi, prošlo, i prilika se više nikada neće ukazati.
Nisam, međutim, izbegavao da učestvujem u razgovorima o predstojećem slavlju, i
smejao sam se i pričao sa svima, malo izveštačeno, ali, ne mari. Zapazio sam i
da izbegavam Faranrija, koji je i dalje nosio sivu svilu u znak žalosti, što mi
je odavno postalo odbojno. On sam se mnogo promenio od našeg povratka iz
Cibole. Nisam ga više viđao sa crvenim kolutovima oko očiju, ali, bio je ozbiljan,
da ne kažem neugodan, i više nego često omakla bi mu se oštra reč. Ni pio nije,
barem ne na poslu, i barem ne onda kad ga svi vidimo. Vratio se svojim dužnostima
na Brani, i izvršavao ih je uredno, tako da više nismo morali da brinemo,
premda je izgledalo da ga ni njegov posao više ne zanima. U međuvremenu se
stesao, zategao, ni nalik nije bio na onog mesnatog čoveka koji nam je ne tako
davno došao u Zajednicu, a crte lica postale su mu izrazitije. Sav stasit, snažan
a vitak, sa kosom koju više nije nosio onako smešno kratku, nego mu se kovrdžala
oko ušiju, tako da je već mogao da je veže u perčin pozadi – itekako je privlačio
žene, i sve su ga gledale, a on nijednu. Događalo se, kad mu se neka od žena
obrati, da samo zatrepće, kao da se upravo probudio, i da na sva njihova očijukanja
odgovara tako što bi se pravio da ništa ne razume. Kad bi se smešio, ili našalio,
to ga nije dugo držalo, i ubrzo bi mu se oko usta ocrtale dve bore. Jedino
dobro što mogu da kažem o njemu, bilo je: da je manje grub prema Nuri. Ni svoju
kćer, a ni drugu decu, nije previše gledao, i grlio ih je rasejano, na onaj način
koji mali ljudi najviše mrze. Ipak, nije zamerao Nuri što se pridružuje
pripremama za slavlje, čak je i pomagao, samo je gledao da se što pre izgubi.
Te večeri, došao
je u Zajedničku kuću među poslednjima; velika prostorija za okupljanja bila je
već puna i prepuna. Gledao je preko glava, i ubrzo se sklonio u ugao, odakle je
mogao nesmetano da prati proslavu i da pije. Nuri je sa ženama letela okolo,
nudeći goste hranom. Gosti su pristigli iz svih pozvanih plemena, odjekivali su
do krova različiti dijalekti našeg nekad istog, svima zajedničkog lakči jezika,
izdržao sam i dosta pljeskanja po ramenima, tako da mislim da sam već bio sav
modar ispod odeće, i pesma je odjeknula pod starim drvenim krovom. Poglavica
Dezira odmah se okružila poglavicama drugih naroda, i ta ozbiljna grupa,
udubljena u neki važan razgovor, bar po nečem se izdvajala iz opšteg veselja i šarenila.
Đargamci su, kao i obično, stigli a da nisu sa sobom poveli nijednu od žena iz
svog plemena; Lamijke su, kako je njihov običaj, povele omladinu, i mušku i žensku,
i njihova poglavarka se pojavila sva ukrašena skupocenim tirkizom. Novodošli iz
plemena Planinskog vuka su najpre stidljivo oklevali kad su ih Kaminunci nudili
hranom, zahvaljujući ljubazno pre nego što se bace na obilat obrok kao pravi
vuci; Ajlami, to jest, Jazavci, doneli su bogate darove u hrani i odeći, a žene
iz plemena Srebrne lisice su opet bile najlepše kao i uvek na ovakvim skupovima. Krta, vitka tela, neobični plesovi i kose žute
oči čine ih sličnim zverki koja je moćni totem njihovog naroda. Na okupljanjima
one počinju igru i zadirkivanje, baš kao Srebrna lisica, koja izaziva mužjaka,
umesto da čeka njegov prvi zov. Moj narod se iskazao: srebra, zlata i ćilibara
bilo je i na ženama i na muškarcima, deca su blistala u krznenim opravama, a
Zajednička kuća bila je marljivo oribana, i sve daske pomazane borovom smolom,
koja prijatno miriše, tako da se mirisi uvaženih gostiju iz dragih srodnih
plemena ipak lakše podnose. Vatra u
velikom ognjištu bila je obilno podložena: varnice su treperile do tavanice.
Huji napolju oluja, Baka Zima oštri moćne zube, ali nama je toplo, i proslava
odmiče u veselju.
Citre i lutnje oglasile su se poznatim zvukom: grupa mojih
mladih saplemenika pokušavala je da zadivi svoje vršnjake iz drugih plemena
pevajući našu omiljenu pesmu. Onu o meni – kakva slučajnost:
“Kaminuni Aćan je sreo udatu ženu
kad je krenuo
jednom u šumu, setan i sam.
Dani su bili
dugi, tad, i večeri tihe,
a šuma lepša no
ikad, otkad je znam.
Udata žena je Aćanu
rekla. . . ne znamo tačno,
ali znamo da se
iz šume vratio čudan i bled.
Leto je bilo u
jeku, tad, i dani vreli,
a oko njegovog srca tek se topio led!
Udata žena je
imala oči od svile,
udata žena oči od svile ima i sad.
Samo je ponekom
dato da voli k’o Aćan,
samo za ljubav
nisi ni star ni mlad!”
Slušao sam pesmu – te divne mlade glasove – i samo ovlaš
slegnuo ramenima. Nekad bih zadrhtao kad god bih čuo taj zvuk, lepu staru melodiju,
na koju svaka generacija kaminunske dece izmisli nove reči, svoje reči, i bio
spreman da se potučem, jer se odnosila na mene, a sada mi više ništa nije značila,
sav bol zbog nje otupeo je, zamenjen novim, svežim. O, Senajo, Senajo. . . smeđa koso
moja! Kako sam ja tebe voleo! Kako sam te voleo, da sam ozbiljno mislio da
takve ljubavi niti je bilo, niti je može biti, ikada više. I sve prođe kao
lanjski snegovi, i ništa ne ostade. Ona je odjednom imala sve više posla, sve češće
je morala da žuri kući, mužu i deci, a meni je odjednom to bilo sasvim
svejedno, štaviše, osetio sam olakšanje, i ja sam otišao drugim putevima, nekim
drugim ljubavima. Verovao sam da sam postao sasvim drugi čovek, i da više ništa
neće moći da me uzdrma, da me natera da zadrhtim kao dečak; a sada se, evo, sve
ponovo dešava. Opet me je obuzelo staro čudo, samo na način nov, još nezabeležen
u našoj književnosti. Evo, Nuri; da nije bilo Nuri, ne znam kako bih podneo
svoj bol za Gindžanom. Kako bih uopšte preživeo odlazak moje voljene
prijateljice, moje sestre po mastilu i hartiji, i pesničkom nadahnuću? Jedino što
je ublažavalo sećanje na nju bili su susreti i razgovori sa Nuri. Kad god bih
pokušao da trezno razmislim (onako pripit), mogao sam samo da priznam da me je
Nuri spasla, da mi je pomogla kad mi je bilo najteže, umesto da ja pomažem
njoj. Tu me je obuzelo neko kajanje, i osećanje da nisam ispunio svoju dužnost
muškarca prema ženi koju volim, pa sam morao još više da pijem. A kad bih se
prisetio da od povratka iz Cibole nisam napisao niti smislio ijedan nov stih,
nije mi ostajalo baš ni{ta šrugo nego da se napijem od muke kako bih ponovo
razmislio o svojoj nesavršenosti.
Ali, ne bi mi suđeno
da se utopim u tugu: još stvari je moralo da se dogodi te večeri. Odjednom sam
probuđen iz dirljivih sanjarenja grubim udarcem.
-Kaminunče! Ti si me gurnuo i uvredio! Zahtevam zadovoljenje! – velik,
jak Đargamac dohvatio me je i tresao. Nije mi bilo baš najjasnije kako sam ja
njega, tolikog, uspeo da gurnem, stoga pokušah da prođem s mirom, čak i piće
ponudih. Ali, on se derao na sav glas da sam ja “njega gurnuo, njega gurnuo”, i
već su svi počeli da se okupljaju oko nas, nadajući se da će biti dvoboja. Meni
se već pomalo vrtelo u glavi od buke i pića, pa podigoh ruke, u znak da
pristajem, samo da jednom prestane ta
odvratna dernjava. Neka me i ubije, baš me briga; da već bude kraj ovom nasilju
nad mojim ušima.
-Ko će jemčiti za ovu neoženjenu kaminunsku glavu? – pitala
je Dezira, glas joj je bio prigušen u moru glasova dragih gostiju iz srodnih
nam plemena, koja su napravila takvu gužvu, da se na trenutke činilo da će i
sam krov da se odigne i pobegne sa Zajedničke kuće. Tek kad je poglavarka
ponovila pitanje, postigla je da je saslušaju.
-Ko će jemčiti za ovu neoženjenu kaminunsku glavu? – opet
je pitala Dezira, i, koliko sam mogao da vidim u svetlosti plamena, bila je
vrlo bleda i grizla je usne. Niko se ne javi da jemči za mene: to sam i očekivao,
momak sam stoji i za sebe se bori. A, s druge strane, ako niko ne jemči,
prokletstvo pada na pleme, jer ja sam jedinac, jedino Šejino dete. Te, tako, kako
god čovek da obrne, samo nevolje može da ima. Glup običaj, ne znam kako je
mogao toliko dugo da se odrši me|u našim plemenima. . . . Ali, čekaj, a zašto moje pleme, koje NE drži
do tih starih običaja, ćuti, i niko se ne javlja? Bio sam spreman da umrem, kao
nikada do tada u svom životu; ovaj grmalj će me ubiti, nema sumnje u to. Žene
su počele da sklanjaju posuđe i decu, a muškarci su napravili krug u sredini
velike prostorije. Oh, ne mogu naša draga srodna plemena bez slavlja sa
ubistvom na kraju! Kako to nekim ljudima nije dovoljno piće, hrana, i lepo društvo
uz muziku, nego moraju da prave neprilike, pitao sam se, sležući ramenima.
Gledao sam sva kaminunska lica oko sebe,
kao da se od sviju opraštam, i pogled mi se zadržao na Faranriju. On je stajao
pored stuba, nedaleko od ugla, jednu nogu podigao je na ispust iza sebe, i
ispijao veliki pehar, sad nisam mogao da vidim, da li vina ili rakije. Bio je
trešten pijan, to je bilo jasno. Kad nam se oči sretoše, zažmirio je i opušteno
iskapio velik gutljaj; a onda, ostavivši pehar pored sebe, hitro, kao odjednom
otrežnjen, krenuo prema nama.
-Ja ću jemčiti za
ovu neoženjenu kaminunsku glavu ! – povikao je tako jasno i glasno, kao da
lavovi urliču, te svi ućutaše. Neočekivano brzo, oslobodio se Nurinog dodira,
kad je pokušala da ga zaustavi govoreći mu nešto, i stigao pred izazivača.
-Da, Đargamče –
borićemo se ti i ja.
-Odstupi! – prošištah
u njegovo uvo. – Ovo je bio izazov za mene, mene ovaj hoće da urniše!
-Moje je pravo,
moja noć, Aćane; idi, i `ivi mirno.
To neće moći: on
je hteo da ode, a ovaj izazov bio mu je prava prilika da umre, i da sve ne
izgleda kao samoubistvo. E, pa, što se mene tiče, to ču da sprečim!
-A žena, a dete, Faranri? Šta će njih dve bez tebe? –
nastavio sam šapatom.
-Snaći će se one i bez mene. Hajde, odlazi.
Tu smo se porvali – nas dvojica, dok nas je cela gomila u čudu
posmatrala, a izazivač ustuknuo za korak. Valjali smo se po podu, zadajući
jedan drugom udarce, jer nijedan nije želeo da pusti onog drugog da pogine.
Uspeli smo i da obojica ustanemo, ali i dalje smo se gušali.
-Ja sam jači!
-Ali si i potpuno pijan!
-Odstupi!
-Ti odstupi!
-Odstupite obojica – tikve pijane! – reče glas uz samo moje
uho. Meni se diže kosa na glavi, iz svih grla kaminunskih ote se krik, a
Faranri se zatetura s prigušenim
vriskom, i onesvesti. Jer, taj glas – taj jedini na svetu glas! – bio je
Gindžanin!
Odevena u belo od šešira do čizama, kao naši duhovi snežnih
planina, nečujno izniknula iz poda, moja draga Gindži stajala je kraj nas.
Njena kosa, lice i ruke, belji od snega, isijavali su slabašnu srebrnastu
svetlost, i svi koji su stajali blizu uzmaknuše. [Špat se pronese gomilom
“jedna od Snežnih. . . jedna od Snežnih je došla na slavlje!”
Gindžana se nije osvrtala na prepast koju je izazvala
svojom pojavom, niti je obratila pažnju na Faranrija koji je ležao na podu.
Odmerenim korakom prišla je Đargamcu.
-Da, ratniče iz Đargam naroda, ja ostadoh, evo, kao tvoj
izazivač. Nadam se da nemaš ništa protiv što ću zameniti ove Kaminunce?
Ponosni ratnik se skupio na podu i zaklonio lice rukama;
-Ne! . . . Neću s
tobom da se borim! Ti si duh! . . .
-To je tačno, a
sad, pošto znaš da sam duh, lepo kaži pred ovim skupom kako sam prešla među
duhove.
I zblanuti skup ču
celu priču: kako je Krun išao kod Đargamaca, i tražio da mu pokažu put u Lam; i
kako su mu pokazali gde je staza u planini najuža; i kako je tamo stajao Krun
Cibolanac dobro sakriven iza nanosa snega i ustrelio Gindžanu iz Faranrijevog
oružja.
-I reci još za{to
je iko od vas Đargamaca pokazao strancu iz Cibole put u Lam – nastavljala je da
ispituje Gindžana.
Ponovo se Đargamac savio do poda:
-Cibolanin nam je
dao so. . .
-A, tako! So vam
je dao! Zbog soli ste izdali našu saplemenicu! Zbog soli je naša Gindži
stradala! – proderala se Denra, koja više nije mogla da ćuti, čak ni strah od
Snežnih nije je zadržao. – Nikad, nikad ne bi Cibolanin našao stazu, da mu ovaj
vaš nije pokazao! – vikala je i dalje, uperivši ubojiti kažiprst prema Đargamcu
na tlu.
-Braćo, šta da
radimo? – pitao je njihov poglavica, našavši se u neprilici; jer, sad je svih
dvanaest plemena nekadašnjeg Carstva dana i noći opet govorilo u isti glas.
Lamijke se odmah saglasiše da nikakva kazna osim smrtne ne dolazi u obzir za
izdajnika, s obzirom da je ubijena žena pošla u goste Lam – plemenu, na koje
pada ljaga, jer bi zbog ovog slučaja izgledalo da nije zaštitilo gošću. Plemena
Risa i Planinskog vuka predlo`iše takođe različite načine mučenja (i odmah se
posvađaše oko toga koje mučenje je prikladnije), dok Đargamci izjaviše da ne
dolazi u obzir da njihovo pleme vrati
so, pošto je so - čuj njih! – već potrošena za salamuru! Bili su, dakle,
spremni da žrtvuju život jednog od svojih, samo da ne budu obavezni da vrate tu
prokletu so. Kaminunci su napravili dosta buke takođe, pokušavajući da pri|u
Gindži i dodirnu je. Najzad neko povika prvu pametnu stvar tokom cele večeri:
-Duh snega je među
nama, duh neka sudi!
-Tako je! –
divota, barem oko nečega da se složi ovo mnoštvo, sli~no jatu svraka. Potpuno
mirna u toj galami, Gindžana podiže ruku sa dlanom okrenutim upolje, kao gest
upozorenja:
-Čujte, slobodni narodi Carstva dana i noći, i Lam, i
Aj-Lam, i narode Planinskog vuka, i narode Bele lisice, i Risa, i Kaminunci
moji saplemenici, i vi, Đargamci, i svi ovde prisutni! Ja sam živa, duh nisam,
u šta možete odmah i da se uverite; te, pošto nisam poginula, nikakvog zločina
nema, a samim tim ni štete. Svi postupci protiv mene promašili su cilj, i samo
tako ih valja gledati, kao promašaj; zato odbacite svaki strah, i nastavimo
slavljenje Najduže noći kako nam
dolikuje. . .
-A so? – pitali su Đargamci. Šta su zapeli: so, pa so –
sitne dušice. Ovde se radilo o životu ili smrti jedne članice našeg naroda, a
oni o soli raspravljaju! Samo kad je naša Gindži živa, živa, i među nama!
-So nisam
zaboravila. Ne, ne morate da je vraćate. Kako je već potrošena u hrani, a meni
ni dlaka ne nedostaje, ne dozvolimo da nam nekolio vreća soli pokvari veselje!
Radujmo se, prijatelji – a hrana i piće neka zauzmu mesta koja im pripadaju! –
i razmahnula je rukama, kao da oprašta sve, a mi smo se progurali do nje, dok
su svi ostali zadovoljno zamumlali, odobravajući ovakvu presudu. Samo o ovome
ima da pričaju naši gosti barem za nekoliko sledećih zima. Drhtavim rukama,
najpre Cejša, a zatim i ja, uverismo se, prvi među Kaminuncima, da je Gindžana živo
biće, nikakav duh. I kad je ona svetlucava bela boja, koja joj je pokrivala
lice i šake, počela da se topi od telesne topline, svima su nam suze pošle, a
ja sam se tom bojom sav zamazao, držeći Gindžanine ručice u svojima i ljubeći
je u obraze. Sad mi je već sve bilo jasno, kao na kraju drame: i oni jahači
koji nas prate, i kako su Ravanal i Krun znali unapred da dolazimo, i odakle đargamski
nož kod Gindžane, i kako to da njena deca nisu patila za njom. O, blažena noći,
dobri času, kad je sve odjednom opet bilo u redu! Biće smrti, biće rastanaka,
nema sumnje – ali ne noćas, ne noćas!
Posle smo stajali
i grlili se i plakali na snegu ispred Zajedničke kuće, u kojoj nam je odjednom
bilo veoma zagušljivo. Faranrijeva kosa bila je potpuno mokra, jer je neko na
njega, onako onesvešćenog, izgleda izručio pun bokal vode, i on je cvokotao,
drhturio, stezao našeg “duha snega” u naručju, i samo ponavljao “Gindži, Gindži. . . “, što više nisam mogao
da slušam.
-Pa, kaži joj da
je voliš, majmune! – proderao sam se promuklo, jer se i meni grlo stezalo. Nije
šala, da se vrati osoba koju smo sahranili i u mrtve ubrojali! Ali, neka, neka se samo ovako dogodilo, niko nije žalio.
Faranri se privio jače uz Gindži i jedva čujno izgovorio:
-“Vih”(volim te),
Gindži. . .
-Glasnije! –
navalio sam i ja, iako su mi suze tekle, i ledile se na hladnoći. Nuri me je
polako povukla da uđem u Zajedničku kuću.
Tad Dezira,
poglavarka naša, skide s glave šešir od dabrovog krzna, znak vlasti, i pruži ga
Faranriju ceremonijalnim gestom:
-Timure Šen baju, gospodaru Cibole, i zemlje i mora, bivola
i ljudi, primi ovo pokrivalo, i nosi ga u slavi i časti. Pokazao si da si
najbolji; odista, bol te je promenio, i sada možeš da budeš ono što si hteo.
Faranri je samo gledao kao da ništa ne razume, vrteo
glavom, i najzad izgovorio:
-A?. . .
-Primi šešir od dabrovine – ponovila je Dezira istrajno – i
budi poglavica Kaminuncima. To si želeo, zar ne? Evo – budi – i pružila mu je šešir
još jednom.
Ali, Faranri je
samo jače zagrlio Gindžanu:
-Slušaj, Dezira. . . da idete i ti i tvoj šešir! . . .
-A, nećeš? Dobro. Ponuđen kao počašćen! – glatko mu je
odbrusila Dezira, hitro vraćajući šešir na svoju glavu. – Nemoj samo posle da
bude, da ti nismo dali!
XV
“Tajne postoje
jer se od ljudi
ne boje,
jedino zato
da bi bile
otkrivene,
neko pokuša, a ne
uspeva;
neko ne uspeva,
jer ni ne pokušava,
ali još nije bilo
da je neko uspeo,
a da nije pokušao.”
(poslovica naroda
Risa)
Kaminunci ne vole
priče o nesrećnim ljubavima. Kod njih svaka od takvih bajki, legendi ili pesama
mora da ima radostan kraj. Čak i kad je u pitanju istinit događaj, kad se zna
da se ljubav završila smrću jednog ili oboje ljubavnika, ili rastankom, neće za
to da znaju, nego završe priču pre nego što se spomene kako se zaista, u
stvarnosti, okončala. I u pesmama u kojima biva nagoveštaja neke patnje ili
tuge, barem u pripevu ostane malo nade da je na kraju ipak sve bilo “kako
valja”, tako oni kažu. Čudnovat običaj. Oni sami veruju da je ljubav moguća, i
ne ismejavaju se s tim predmetom razgovora. Ko se rastao, ili iskusio gubitak
te vrste, ne govori o tome se gorčinom, nego uvek napominje “to se tako meni
desilo, vama ne mora; vama može biti bolje”. Aćan, moj pobratim, nije se ženio;
ali, kad se povede reč o tome, kaže “a, nikad se ne zna, nikad se ne zna”. On
mi je više puta u poverenju rekao da mu na pamet ne pada da se ženi, nego malo
kod jedne žene, malo kod druge; sa različitim ženama ima četvoro dece, i muž
svake od žena zna koje je od dece Aćanovo, i uopšte se ne buni, nego još hvali
dete, kako je pesnički nastrojeno i pametno, “baš kao Aćan”; a sva ova deca
zovu očevima muževe svojih majki, dok Aćana zovu “Aćan – džan”. Re~ “džan”, kad
se stavi iza imena, onda znači da dete oslovljava odraslu osobu sa “teto” ili “čiko,
striče”; a to isto “džan”, kad se stavi ispred imena, onda znači “poštovani”. Tako, kad mene neko od dece oslovi “Gindži – džan”, to znači
“teto Gindži”; a kad mi odrasli Kaminunci kažu “Džan – Gindži” (kako me obično
zovu), to je “poštovana Gindži”. Tako me je prvi oslovio i pred drugima zvao
upravo Aćan, a odmah prihvatili Senor i Cejša, zadužena za protokol, nalazeći
da je tako “sasvim prikladno da se oslovi osoba”. Poglavica Dezira me
oslovljava “Gindžano”, punim imenom koje su mi Kaminunci dali, smatrajući da
sam ja “dar” njihovoj zajednici još od doba kad sam stigla s velikim snegovima
kakvi se nisu dogodili nijedne ranije zime. Jedini koji me je ponekad oslovio
mojim pravim imenog “Gildžan” (pupoljak), bio je Faranri; Aćan tvrdi da tu reč
nikada nije mogao da izgovori kako treba, jer u kaminunskom jeziku glasovi “l”
i “dž`” ne stoje jedan pored drugog. Kad hoće da budu jako “formalni” i osobito
učtivi, Kaminunci mi kažu “Kaminuni Gindžano”, ističući time da sam “njihova, i
oni moji”, jer se tako među sobom oslovljavaju punoletni članovi Plemena. Sve
mi je to Aćan objašnjavao, kroz duga popodneva ili noći, u šetnji šumom, uz
posao ili na sedeljkama, nije ga mrzelo da priča o svemu što bi moglo da me zanima
u stranoj zemlji u kojoj sam od gošće postala punopravna pripadnica Naroda oštrih
zuba. U mnogo navrata, pružao je Aćan i ruke prema meni, da me pomiluje po kosi
ili licu. Ja sam obično uzmicala, a on mi je iznova strpljivo govorio da dodir
nije ništa opasno, da on meni ne misli nikakvo zlo, i da ne moram da se držim
tako stidljivo i stegnuto da bi svi shvatili kako sam ja jedna poštena žena.
Trebalo mi je vremena da steknem hrabrosti koliko da uopšte prođem blizu nekog
od muškaraca ovde u Lakči ili da dozvolim nekoj od žena da mi uredi kosu ili me
našminka. Aćan je najbolji;
u njegovom društvu osećam se kao da sam stekla rođaka. Veoma pristalog izgleda,
to moram da navedem. Njegove oči, smeđe i zelene, pune su iskrica; njegova koža
je lepa i sa mrežom sitnih bora od smeha oko očiju, stas vitak, a kosa, malo
kovrdžava oko glave, jaka kao konopac koji se spušta niz leđa u vidu debele
pletenice. Žene smatraju Aćana za veoma važnu ličnost, jer on može da izleči tuđu
dušu, kako su mi govorile; ljubavnih pustolovina imao je na pretek, i kaže da
to nije ništa strašno, da nije patio kad su se okončavale. U poslednje vreme
govori mi o tome malo češće nego obično, a ja slušam i klimam glavom, kako je
ovde u Lakči Kaminuni običaj. Misli mi odlutaju daleko, ili, što je gori slučaj,
ostanu sve u glavi, pa bezbroj puta dođem u iskušenje da mu kažem “oh, ne
gnjavi me više tim pričama, vidiš da mi nije ni do čega!” Faranri bi mu odavno
rekao “teraj se”, što na cibolanskom jeziku ne znači “idi nekuda”, nego upravo
znači sparivanje životinja, za koje se kod nas govori da se “teraju”. Kad bi
Faranri upotrebio taj izraz, Kaminunci su se veoma čudili. “Kako? Kuda?”,
pitali bi, očigledno ne shvatajući smisao. Naši jezici jesu slični po zvuku,
ali, ne i po porukama koje reči nose. Moj dragi je ubrzo prestao da objašnjava;
samo bi odmahnuo rukom, osim u onim prilikama kad je bio baš željan slu{alaca,
da ih zapanji nekim svojim podvigom iz vremena pre nego što je došao u Lakču
Kaminuni. Tada bi govorio o tome kako je kao mladi gospodar išao u lov, kako je
posećivao viđene ljude iz drugih mesta, ili gonio razbojnike u cibolanskom
zale|u i ubijao ih svojeručno.
“Zar nisi
odgovarao za ubistvo?”, pita Senor s ponešto užasa u glasu, i neprimetno se
malo odmakne od Faranrija.
“Ne! Naravno da
ne!”
“Kako, naravno?
Ubiješ čoveka, i ništa? Ne budeš kažnjen?”, raspituju se muškarci.
“To je drugo,
razbojnici se ne računaju u čestit svet koji ne smeš da ubijaš. Razbojnici su
ljudi izvan zakona!”, upinjao se Faranri da objasni.
‘Šta znači, biti
izvan zakona?”, čude se Kaminunci. “Zar nije zakon – za sve?”
“To znači, da te
nikakav zakon ne štiti, i, ko god te sretne, može te ubiti, a da nikakvu
krivicu ne snosi”, objašnjava Gospodar dugmadi dalje, zadovoljan što ga svi
tako pažljivo slušaju.
“Kao Gindžanu, je
li? Kao onda kad joj je odsečena kosa?”, pita Senor nevino.
-Ovaj. . . da.
Gindžanu tada zaista nije štitio nikakav cibolanski zakon. Da ju je sreo neko
od Cibolana, mogao ju je ubiti čim je vidi”, govori Faranri s nelagodom, ne
gledajući u mom pravcu.
“A da je neko od
Cibolana sreo TEBE, onda kad si prognan, isto je mogao da te ubije, i da ne
odgovara, je li?”, pridružuje se Cejša, još nevinije. Meni odjednom to biva
malo manje nelagodno, a malo više smešno, jer vidim kuda ciljaju ova pitanja.
“Da”, kaže
Faranri otežalim glasom. “Ni mene tad nije štitio zakon Cibole. Jedino me je štitilo
moje oružje. I ne bih se dao lako, nikome”.
“Lepo je to, malo
ubijaš, malo tebe gone da te ubiju. Kako je vama zanimljiv život”, dobacuje
nemarno Senaj, najstariji sin Senorov – upravo, Aćanov, ali, ovde se to drugačije
gleda, ponavljam. Momak ima čak i glas na Aćana, i
njegov način govora. Svejedno, Senor ga gleda s pravim očinskim ponosom i smeška se ispod gustih brkova kad momak progovori.
“Oprosti mom sinu njegovu mladalačku drskost. Nama je samo
neobičan vaš način života”, kaže Senor glasom sa koga samo što ne kaplje med od
ljubaznosti.
“Da, razumeo sam”, odgovara Faranri kao čovek koji dobro
prepoznaje strelice podsmeha odapete u njegovom pravcu, samo mu učtivost brani
da se odmah posvađa, i šalje jedan ubistven pogled prema Senaju. Momak se nedužno
osmehuje, i sleže ramenima. Razgovor pun učtivosti nastavlja se, ovog puta bez
daljeg opisa cibolanskih pravnih običaja. Kaminunci ne vole ni nasilje. Povređivanje
tuđeg tela njima je zločin. Muškarci se međusobno udaraju golim pesnicama kad
se tuku, i za tim udarcima ne ostaju velike povrede; ali, da bi neko od njih
udario ženu ili dete, nije zapamćeno ni među najstarijima. I te muške tuče bez
oružja, više spadaju u neku vrstu igre, nego što im je cilj da protivnik bude
poražen ili povređen. Sečenje ruku ili palčeva, uobičajena kazna za krađu u
mojoj zemlji, njima je neshvatljiva – jer kako će tako osakaćen čovek raditi
svoje poslove, pitaju. Batinanje i šibanje isto im nije jasno. Može da se desi
da žena raspali šamar muškarcu, ako je jako ljuta na njega, ali, dalje od toga
ni žene ne idu, mislim, nijedna ne pokušava da udari muškarca nečim teškim, oštrim
ili tupim, što bi moglo naneti ozbiljnu povredu. Pljeskanje odraslih osoba po
ramenima i sasvim male dece po stražnjici više služi da se izrazi nežnost, nego
da se zada udarac. Oni znaju da se tuku – i dečaci i devojčice uče borilačke veštine,
čak su poneke devojčice veoma dobre u tome – ali, to znanje bi upotrebili samo
u slučaju preke potrebe, kad treba braniti život, svoj ili tuđ, ili nešto drugo
što je važno, kažu. Umeju da koriste i razne vrste oružja, luk, strelu, manje i
veće noževe, lagana koplja koja daleko lete, ali, i to je samo za nadmetanje i
za lov, a ne za rat ili bilo kakvo napadanje ljudi. Nisu Kaminunci ni tunjavi
ni mlitavi, nego, naprotiv, spremni za napor ili trk, kad god je potrebno, i
nisu kukavice, nego im njihov način života, njihova “pravila” ne dopuštaju da
se nasilno ponašaju čak ni u govoru. Naprotiv; razgovor je pun ohrabrujućih
primedbi i pohvala drugim osobama, i kad se priča o nekom ko nije prisutan,
neizostavno se uz svaku rečenicu dodaje izraz “vaha se”, što znači: svaka čast.
Moji saplemenici se stalno nešto dodiruju i grle, tako da sam, kad sam stigla
kod njih, u početku mislila da su svi muškarci i žene međusobno u ljubavnim
odnošajima, i crvenela kao bulka. Koja sam ja budala neupućena! Čvrst zagrljaj
pri susretu prijatelja, muškarca i žene, ko gledao i ko ne gledao, sasvim je
uobičajen, taman da su se sreli nasred sela. Mnogo se ne sakrivaju ni da bi se
poljubili. Ne jednom sam, hodajući po šumi, doslovno nagazila na mlađi ili
stariji par koji razmenjuje nežnosti, ne potrudivši se čak ni da se sakrije u
grmlje. Što se toga tiče, potpuno su blesavi.
Kaminunci znaju. . .
ali, ja ne znam. Nerazumljivo mi je toliko toga što oni znaju i zdravo za
gotovo primaju. Oni sami često govore da je “sve dobro” ili “sve u redu”; a
kako je to “u redu”, ne objašnjavaju. Izgleda, smatraju da se ne treba odviše zamarati ili žalostiti.
Nemaju zamerke ni za ženu koja pije jaka pića, vino ili rakiju; svejedno im je,
da li je popila više od muškarca, ili manje. To im uopšte ne smeta. Pripitu
(ili sasvim pijanu) osobu jednostavno odvedu (odnesu) negde da legne, da je
ostali učesnici zabave ne gledaju, i posle joj daju da jede, da pije dosta vode
ili kiselog soka od povrća, i da se okupa. Sutra joj niko ništa ne zamera, osim, u šali. Aćana
njegova majka stalno grdi kad popije previše, ali, to nije ništa strašno,
uveravaju me, to je deo posla jedne majke; a da je Aćan oženjen, onda bi
njegova “zakonita venčana” žena imala “dužnost” da ga izgrdi kad god se napije;
a on se posle toga opet napije, i – nikom ništa, niko se ne ljuti.
Kaminunska imena
su zvučna i lepa, koliko mogu da ocenim svojim osećajem za gra|u jezika. Ona
obično znače nešto iz sveta prirode koji ih okružuje. Cejša znači “svetla,
blistava, sjajna”, i to ime, za sada, nosi samo moja najbolja prijateljica.
Umejina, to je “bistra, pametna”; Denra znači “zdrava”, Ajanija - “vitka,
tanana”, Zuncala – “kristal”, Nelna – “umiljata”. Nelna je ime koje se s
vremena na vreme ponavlja, s bake na unuku, ili drugu rođaku, pošto ga
Kaminunci veoma vole. Dezira znači “zlatna”, Dezalaja, naša vidarica, nosi ime žutog
cveta koga Kaminunci smatraju veoma lekovitim, dok Dezonija, mala Umejijina ćerka,
ima ime koje znači “ćilibar”. Denrina kćer Latnaja, ili, kako je obično svi
zovu, Lati, u prevodu znači crveni kamen, rubin, a iz sveta dragog kamenja je i
ime Cejšine kćeri Ćarvalpindale; ova retka reč znači tigrov kamen – smaragd. Muška
imena ne zaostaju lepotom ili zvučnošću za ženskim. Aj znači “zora”. Ajarnor –
“slava zore”, Senor – “oblak”. Nije retko da dete dobije majčino ime, u malo
izmenjenom obliku, a sasvim je obično da sva mlađa braća i sestre dobijaju
imena po najstarijem detetu u porodici. Dešava se, ako je najstarije dete
dovoljno veliko da može da govori u Skupštini (to samo znači da govori dovoljno
glasno, da ga odrasli saslušaju!), da upravo ono izmišlja imena za mlađu decu.
Na primer: Senaja, “oblačna zora”, rodila je šest sinova. Najstariji se zove
Senaj, po njoj; a sva petorica njegove mlađe braće u svojim imenima sadrže to
“aj”, zora, pa se tako zovu Santaj, Samaj, i tako dalje, ko sve da ih popamti.
Aćanovu mlađu usvojenu sestricu su nazvali po njemu – Aćanija, što znači “dušica”,
ili “najdraža”. Ženska imena završavaju se na “a”, muška – na neki od
suglasnika, a nadimci, koje Kaminunci rado koriste krateći nečije ime, na glas
“i”. Faranri – “gospodar dugmadi” – dakle je nadimak, a ne ime. Ali, ime
njegove žene Nuri niko od Kaminunaca ni ne pomišlja da menja ili izgovara u šali
kao nadimak. Nju zovu “gospa Nuri“ (Nuri baj), ili “gospa Nuržihani”, što znači
“Mesečina”. Nije daleko od cibolanskog značenja: na našem jeziku “Nuri” takođe
znači svetlost. Faranrijevu kćerku Altan (što je somot, na cibolanskom jeziku)
Kaminunci zovu Altana, “ribizla”, a to je jedan sićušan crveni plod koji u
grozdovima raste na grmlju u divljim šumama, vrlo lep, i, kažu, vrlo lekovit.
Sećam se kako je jednom poglavarka Dezira upravo zbog Altane sazvala Veće
odraslih, muškaraca i žena.
“Poštovani
Faranri”, započela je strogo, “ovaj skup je ovde upravo zato što tvoje mišljenje
tražimo. Desilo se, i zapazile smo mi žene, da se, od kada si ti u Zajednici,
već petoro dece rodilo sa tako plavim očima kakve su tvoje”.
Aćan se nagnuo
prema ploči stola, nastojeći da smejanje prikaže kao napad kašlja. Nešto slično
učinila sam i ja, i oboje smo se davili od smeha okruženi na smrt ozbiljnim
Kaminuncima i streljani Faranrijevim pogledima.
“Šta imaš da kažeš,
Faranri?”, nastavila je Dezira ozbiljno, kao što je i počela. “Mi znamo, i
svako zna, da se novorođenčad rađaju sa očima koje plavo odsevaju; ali, to
plavetnilo nestaje ubrzo, i pokazuje se prava boja, smeđa ili zelena. Sad vidimo da kod neke dece plava boja ne nestaje, nego
ostaje, i nesumnjivo će s takvim očima život provesti. Otkud, i posle prvih
nedelja života, plavih očiju u dece naroda gde plavih očiju nikad nije bilo?”
“Ne bih znao”,
odgovorio je Faranri nastojeći da ostane pribran. “Nije mi poznat način na koji
oči dece plave postaju”.
“Mi žene smo većale,
i Starice su većale, i evo šta su dokonale: plave oči deca dobijaju zato što
njihove majke u trudnoći gledaju tvoju kćer, Altanu, koja, prva od dece, plave
oči u naše Pleme donese. A kako majke žele da im deca naočita bivaju, tako
Altanu susreću, u oči joj se zagledaju, i, namerno ili ne, požele i svom
potomstvu takav izgled”, rekla je Dezira svečano.
“Da li se slažeš
sa takvim objašnjenjem, Faranri?”, pitao je Senor učtivo.
“Sasvim, sasvim
se to moglo očekivati”, zaklimao je Faranri, i dalje mrko gledajući Aćana i
mene. Mi smo se zacenili od smejanja, tako da smo uzalud pokušavali da se
pretvaramo kako kašljemo. Umejina me je, nimalo nežno, klepila dlanom po leđima,
misleći da sam se zagrcnula.
“Hajde, Aćane,
popij malo rakije, vidim da ne možeš da dođeš do daha”, brižno je ponudio Senor
Aćanu, pošto je spustio svoju medveđu šapu na pleća mog pobratima.
“Dobro mi je. . .
eto, malo sam se zakašljao. . . “izvinjavao se Aćan, nastojeći da udahne posle
onog Senorovog udarca. Ovo beležim upravo da istaknem kako Kaminunci vode računa
o trudnicama i nerođenim plodovima. Trudna žena je izložena opštoj pažnji i
brizi, svi je maze, češkaju, dive joj se kako je lepa i okrugla, samo što je na
rukama ne nose, a ima prilika kad i to rade. Trudnica se oblači drugačije od
ostalih žena: jedino ona u celom Plemenu izlazi iz kuće bez širokog ukrašenog
pojasa oko struka, a za šešir, šubaru ili traku u kosi vezuje spreda veliku
belu maramu, koja joj pada preko grudi i stomaka. U stvari, kad se za Kaminunku
kaže da “nosi belo”, to znači da je zatrudnela: čim se oseti u tom stanju, žena
odmah skida pojas, vezuje maramu, i saopštava svima oko sebe šta je s njom.
Naročito se gleda da žena što pre saopšti svoje stanje nekoj poznanici ili rođaki
koja se lako porađala, kako bi i njen porođaj bio lak. Dok je trudna, Kaminunka
ne radi većinu teških poslova, osim ako baš sama izrazi želju, a svi joj se
sklanjaju s puta, kako ni njihova senka ne bi pala na nju i na neki način naškodila
nerođenom detetu. Meni je to ispočetka bilo veoma čudno: ide žena, a svi pred
njom padaju na kolena i obaraju pogled prema zemlji, sve dok im ona ne kaže da
mogu da ustanu. Posle, kad su mi objasnili da je to zbog ženine trudnoće, sve
mi je bilo malo jasnije. U mojoj zemlji, trudnoća se krije, barem u bogatijim
porodicama. Sirotinja, verovatno, ne može da se povinuje odviše strogim
zabranama i tabuima, jer mora da radi, trudna ili ne; ovde je drugačiji red, o
trudnoći se otvoreno govori, a za porođaj zna celo Pleme. Sad mi je već sasvim
poznat ovdašnji običaj kad žena rađa: ode sama ili je odvedu u Zajedničku kuću,
u posebnu sobu za te stvari. Tamo gori vatra, i u velikom kotlu vri voda, kao u
parnom kupatilu. Onog časa, kad žena porodilja stupi u tu prostoriju, gong
ispred Zajedničke kuće objavljuje posebnim zvukom da nov član stiže u Pleme. Od
tog trenutka, pa sve dok dete ne iziđe,
niko u Plemenu ništa ne jede, jer oni veruju da sva hrana koju bi pojeli – daje
snagu demonima bola! Uz ženu su njene drugarice, po potrebi
i vidarica, babice – i klanjač. To je običaj za kakav nigde nisam čula niti čitala,
da porođaju prisustvuje muškarac, koji nije ni lekar, ni sveštenik, ni otac
deteta, nego upravo onaj koga porodilja izabere da bude uz nju. Kaminunke rađaju
lako, zahvaljujući travama koje pripremaju njihovi sveštenici i vidari, a koje čine
da se bar dve trećine porođajnog bola izgubi, i žena donosi dete na svet kao u
snu ili u pijanstvu. Kad se novi član Zajednice rodi, biva veliko veselje, i
pijanka u Zajedničkoj kući, a svi koji se zateknu blizu biraju detetu ime. Kad
porođaj krene kako ne treba, vidarica daje ženi jako sredstvo za potpuno
omamljivanje, i onda ona i babice nastoje da izvuku plod. Smrt žene ili deteta
na porođaju ovde su vrlo retka pojava, ni nalik na stanje u Ciboli, gde bar
polovina novorođenčadi umire odmah, ili pre nego što doživi da prohoda.
Porodilje takođe mnogo umiru kod nas, i to ne samo u sirotinjskim kućama, gde
niko ni ne pamti koliko je dece žena rodila pre nego što je okončala svoj život.
Kad sam rađala moje blizance, sasvim dobro sam čula (čudo jedno, koliko bolovi
izoštravaju sluh!) kako se služavke sašaptavaju, da neću ostati živa, jer, eto,
nosim jako velik plod, a sitna sam, uskih kukova, svakako ću se mnogo namučiti,
ukratko, ništa od mene. . . Pritom, naravno, nikom nije ni na um palo da mi pozove
babicu ili lekara. Istina je da sam tada bila ogromna, ali, iako mi je stomak
bio kao telo slona, nisam nosila velik plod, nego dva manja; i rodila sam lako,
samo uz pomoć moje drage Amaru. Njoj zahvaljujući, moji blizanci su ostali živi,
jer su one odvratne žene iz Gejlenove kuće smatrale da tako malena novorođenčad
neće preživeti, nego ih treba “ukloniti” odmah. Ja sam bila suviše slaba, u
groznici posle porođajnih bolova, negde između jave i sna, tako da nisam
sudelovala u tom odlučivanju, međutim, Amaru je podigla glas i naredila, u moje
ime, da se deca ostave u životu, da im se smesta obezbede dve dojkinje, jedna
za dečaka, druga za devojčicu, i da se kolju koze i deca umotavaju u njihov loj
i kožu, kako bi se održala. Meni je donosila tople čorbice od povrća i mesa,
hranila me kao da sam i ja malo dete, ona i njena kćer smenjivale su se oko
moje postelje danju i noću, podizale me da ustanem i napravim prve korake i
vratile me u život. Kad sam se oporavila i stala na noge, niko osim Amaru i
njene kćeri nije se tome radovao: zato sam im odmah dala slobodu, i pustila ih
da odu iz te kuće. Preselile su se kod nekih rođaka, jer Amaru nije bila
robinja niti sluškinja, nego dadilja. Nedostajala mi je, ali, mislila sam,
bolje za njih da se sklone. Jer, Sanije, Gejlenova majka i one ostale ženturače
u kući kao da nisu bile najsrećnije što
se moj porođaj tako okončao, kao da su se već izračunale da će me se rešiti. E, pa, nisu. Jača i srećnija nego ikada u životu
bila sam kad sam videla da su mi deca živa, zdrava i napredna, i radovala sam
se svakom času provedenom sa njima. Čopor nametnutih mi dadilja i služavki
podnosila sam kao svako nužno zlo, a deca su rasla i već sasvim razgovetno
govorila kad sam odvojena od njih. Ne, neću više da mislim na to. Deca su sa
mnom, i bolje da niko ne pokušava da me ometa u mojim dužnostima i radostima
majke. Ovde u Lakči mogu da vaspitavam svoje plodove kako želim. Dobiće pravo
kaminunsko obrazovanje i znaće sve o ovoj zemlji koja nas je milostivo
primila.
Prema ženi s
malim detetom Kaminunci su takođe veoma nežni, barem prema shvatanjima koja
nosim iz svoje nekadašnje domovine: jedini posao majke je da bude uz svoju
bebu, ostale poslove obaviće drugi članovi porodice, a nađu se u pomoći i sve
susetke i prijateljice. Novu majku s pažnjom i poštovanjem hrane, donoseći joj,
ponekad, obrok čak i u postelju u koju je legla da bi podojila novoro|enče. Žene
se brzo vraćaju u svoju odeću od pre trudnoće, utežu vitke strukove, počinju da
se šminkaju i smeju, i za kratko vreme – evo ih, sa decom ili bez njih, na svim
prelima, poselima i ostalim okupljanjima. Kikoću se, pevaju, namiguju na muškarce,
ponašaju se kao da su potpuno poludele. Uvek su takve, nema kod njih uzdržavanja.
Kod nas ženi može ceo život da prođe, a da se ni jedan jedini put nije stvarno
proveselila, naigrala i napila. Dok je mlada, ide okolo oborenih očiju, zabrađena,
pokrivena, samo da je ne bi ogovarali, da bi mogla da se uda, jer u Ciboli je
velika nesreća ako se devojka ne uda. Nju će barem neki dalji rođak uzeti za
sporednu ženu, tek da ne ostane neudata. Kad se uda, treba da rađa sinove, a kćeri
se gledaju više kao neki teret; treba da obavlja sve poslove u kući i oko kuće,
ako je sirotinja, a da bude vrlo fina i tiha i doterana ako je bogata. U
starosti, može da se bavi unucima, da obavlja poslove za koje je još sposobna,
i da se svima sklanja s puta, osim ako je sinovi ne uvažavaju, pa barem snahe
može da muči i zagorčava im život. Razvod kod nas postoji, kad muž otera ženu,
u tom slučaju njena porodica može da je ne primi nazad, i ona tada ima samo dva
izbora: da postane ulična bludnica, ili da se ubije. Ako joj muž umre, ostatak života
može da provede u njegovoj kući, ako ima dece i ako je muževljeva rodbina ne
otera, ili da se vrati svojima, koji će je ponovo udati, ukoliko još mogu da je
udaju. I nikad nikakvog zadovoljstva, nikakvog smisla, osim ugađanja nekom
drugom, a nikada sebi. Samo rad, dužnosti, obaveze, samo strah da se ne učini
nešto pogrešno, nešto što bi ženu dovelo na zao glas. Kaminunci ni ne znaju šta
je zao glas. Ogovaraju, naravno, i oni ogovaraju, ali, nekako je to sve puno šale
i veselja, a ne s namerom da se naškodi osobi koja je meta takvog razgovora.
Oni vole svoj način života. Muž će pričuvati decu da bi žena otišla na razgovor
i “fi” sa prijateljicama, ili na neko druženje, a žena neće gunđati kad muž ode
da se napije i potuče sa drugovima. Starija deca čuvaju mlađu, a nije retko ni
da se malo dete donese na zabavu, gde sluša muziku, guguče, sisa, a onda zaspi
negde u toplom kutku, dok se odrasli igraju svojih igara. Susetke, rođake i
prijateljice svaki čas se okupljaju da bi zajedno, uz pesmu i obrok, obavile
neki od ženskih poslova, a muškarci čine isto kad idu u lov, ribolov ili na
njivu. U vreme velikih radova, svi su na njivama, ali, i to je prilika za
veselje i šalu i zajednički obed, i niko se ne žali. Ni dan ne prođe Kaminuncima,
a da se ne pozabave nečim što im prija, što ih raduje, bez obzira što ima posla
preko glave. Uz svaku vrstu rada namenjena je po neka pesma, koja se peva brže
ili sporije, već kako posao odmiče. Imaju pesme žetelačke, pesme kad se ide u
berbu, pesme kad se seku drva, a jedna vrsta pesama može se čuti samo kad se kuća
gradi.
Kaminunske kuće
sve su od drveta, nijedna druga vrsta građe nije u upotrebi, iako imaju dobrog
kamena u svojoj zemlji. Gradnja nove kuće ne biva često (obično se stare kuće
popravljaju i održavaju)i zato predstavlja velik događaj za celo naselje. To
sam gledala, gradi se ovako: poređaju se balvani pod pravim uglom, tako da
naslagani tvore pravougaonik, uzak a dugačak, onda se ceo taj prostor koji
pravougaonik zaprema ispuni ilovačom pomešanom sa iverjem i otpacima od drveta,
i to je jedan zid; na isti način, prave se i ostali. Ovako ozidane kuće su
tople, jer su ti zidovi veoma debeli. Spolja se balvani vide, i kuće se ne kreče,
samo se drvo po potrebi premazuje smolom, a iznutra, s one strane zida u kući,
balvani su lepo uglačani, posvetljeni sredstvima koje Kaminunci koriste za
izbeljivanje drveta, pa prekriveni tkaninom, krznom ili daščicama svetlije
boje. U zid se još umetnu, na pravilnoj razdaljini, kristali, providni kao voda,
ili žuti, kako bi izgledalo da u kuću ulazi mnogo sunčeve svetlosti, što je
dragoceno naročito tokom oblačne jeseni i duge hladne zime. Sve su kuće građene
po istom nacrtu, sve se pružaju od severa prema jugu i sve imaju isti raspored
prostorija: kad se otvore glavna vrata, ulazi se u neku vrstu predsoblja, iz
koga se prelazi u kuhinju, sobe za okupljanje i trpezariju u prizemlju, a
stepenicama stiže do spavaćih soba na spratu. Stepenište kojim se ide na sprat
vidi se dobro, ono je od najlepših daščica, širokih i dobro uglačanih, i sa
bogato izrezbarenom ogradom, dok se stepenište, kojim se ide u donje prostore,
ne vidi uopšte. Ono je malo sakriveno, i, kad se njime siđe u podrum, tamo je
ostava za hranu i drugu imovinu koju porodica poseduje, s desne strane – i
parno kupatilo i nužnici sa leve strane. Kupatila su lepa, prostrana, i topla,
sa velikim čabrovima za kupanje, a nužnici su odvojeni, mali, sa prozorima i
kamenim šoljama iz kojih voda odnosi nečistoću. Zajednička kuća je ista takva,
samo mnogo veća, i u njoj je u podrumu ulaz u ogroman prostor gde su zalihe
hrane za celo Pleme. I rezerve vina i rakije, razume se. Sve se uredno mete
malim i većim metlama od brezovih grančica, prašina se briše, a podovi od
dasaka se i peru, pa pomažu borovom smolom da lepo mirišu. Taj posao obavljaju
svi ukućani, mladi i stariji, žene i muškarci
bez razlike, niko ne smatra da je ponižen zato što je dobio “zadatak” da nešto
opere ili počisti. Ono što me je kao gošću i došljakinju najviše čudilo bilo je
upravo da je u tim kućama tako toplo, iako je napolju hladnoća od koje bi kamen
prepukao na dva dela. Ognjišta, sagrađena od opeke u svim kućama, ne izgledaju
mi dovoljno jaka da bi zagrejala prilično velike prostorije. Onda su mi
Kaminunke odale tajnu: ispod njihovih podruma, ispod parnih kupatila, teče moćna
žila s toplom vodom iz Brane. Ta voda greje kuće, odnosi nečistoću, i služi za
kupanje, jedino nije za piće, pošto je gorkog ukusa – jer sadrži soli zemlje,
koje povoljno deluju na kožu, ali ne i na želudac, zato se Kaminunke snabdevaju
vodom sa bunara, i to dovlačenje vode je prava zabava za žene i mlađe muškarce.
A kako to da u kućama tako toplim zimi nije prevruće i leti – kad leta u Lakči
Kaminuni znaju da budu itekako vruća? Lepo: podignu se drveni kapci na podrumu
kuće, pa toplota odlazi, i u zatvorenom prostoru bude prijatno hladovito. Deca
se po zimi kriju upravo tu, gde se igraju i sašaptavaju do mile volje, a da im
odrasli uopšte ne smetaju. Vidim da moja deca vole kad im zimi dođe gomila
drugova, ne okupe se u sobi u prizemlju, nego upravo tu, u podrumu, gde im je
prostrano, nije hladno, i tu skaču i igraju se do mile volje, naročito kad im
majke i rođake donesu slanog peciva, voća i jezgara oraha i badema. Dečju ciku
i vrisku, zbog načina gradnje, odrasli u prizemlju i na spratu uopšte ne čuju.
Mogao bi se begunac ili prognanik godinama sakrivati u takvoj kući, i još da
peva na sav glas, a da ga gonioci ne primete, osim ako ga domaćini ne izdaju.
Kad je Faranri došao, bio je gonjen, naravno, kao i svaki Zaboravljeni; da su
gonioci odlučili da ga traže ovako daleko od Cibole, Kaminunci bi mogli da ga
sakriju tako da ga niko ne nađe. Ali, na njegovu sreću, cibolanske jedinice
nikad ne prate Zaboravljene dalje od granica države, tako da je mogao da ode
bilo kud i da ga niko više ne potraži. U ovim šumama, u ovim pustolinama s malo
ljudi, gde još zveri slobodno hodaju, ostalo je nešto slobode za sve kojima je
potrebna. Zimi snegovi zaveju staze i prepreče sve puteve, leti ovu zemlju
najbolje štiti to što “civilizovani” narodi više ne znaju kako se stiže do nje.
Legende o “Dolini gde žive ljudi” zaboravljene su, i ja sam ih čitala samo kao
stare priče, ne znajući i ne verujući da su istinite, a većina mojih zemljaka
ne zna o Lakči Kaminuni i njenom narodu ni toliko. Oni su se odavno preselili u
pesme i bajke, da bi vremenom i pesme i bajke bile pokrivene plimama vremena, i
držim da ikoga u Ciboli zapitate za “Zemlju Dabrova”, ne bi umeo da odgovori ni
šta je to, a kamoli gde je.
Vremenom, zima u
Lakči prođe; izgleda duga, preduga, ali, i ona ima svoj kraj. Jedne noći, bez
najave se vetar okrene, i dašak topline pomiluje planine i šume, samo za
kratko. Sutra je opet sve ledeno i snežno, ničim se ne nagoveštava promena godišnjeg
doba, ali, gle! na mnogo mesta otvore se cvetovi na pukotinama leda, i sneg
krene da se topi. Kratko proleće donese kao neku buru ili oluju u duše ljudi,
brzom brzinom se oni preoblače u lakšu odeću, skidaju šubare, pokazuju slobodne
kose, idu na njive i rade kao da nisu ni prekidali rad, oru, seju, rode se deca
začeta prošlog leta ili jeseni, neko se zavoli, neko raskine, i tako vreme i život
idu ruku pod ruku svojim tokom, kao i uvek ovde u Kaminunu. Dabrovi glođu drveće,
grade svoje brane na potocima koji se ulivaju u Setor vodu, a ljudi ih ne
ometaju u tome, i večito će živeti ovde zajedno, ljudi i životinje, bez potrebe
da jedni druge unište. Sve je tu, osim onih koji su otišli tokom zime, u
snegove iz kojih se neće vratiti. Kaminunci veruju u Sne`ne babe, njihove
pretkinje koje su na takav način okončale život, same, svojom voljom, prateći svoje muževe,
ili odlazeći pre njih. Oni smatraju da su ovi duhovi snega veoma opasni, iako
ih niko nikada nije video, niti izvestio o njima. Navodno one izazivaju lavine
u planinama, mećave i snežne oluje, grozni fijuk zimskog vetra je njihova
pesma, a za sve koji su na bilo koji način postradali u snegovima smatra se da
su ga one ubile. Neka bojazan od “Snežnih” vlada uvek, i njihovo se ime pominje
šapatom, čak i kad vrelina kratkog leta ničim ne pokazuje da će ikada više biti
zime i snegova. Divno im je leto: vruće kao u Ciboli, ali, bez primorske
sparine, i noći su svežije iako ne i hladnije, a komaraca, koji u Ciboli toliko
muče ljude, osobito decu, ovde uopšte nema. Ima buba, naravno, ima i pčela i leptira
velikih crnih krila istačkanih zlatno i crveno, i raznih insekata koji zuje,
ali, svi se oni bodu samo međusobno, a niko ne napada ljude. Ima preko leta i
zmija, i neke od njih su čak i otrovne, ali, nijedna ne može da se meri sa
ljutim šarkama s cibolanskih obala. Da ne propustim ovde da zapišem, najbolja
hladovina leti je na Brani, ali, tamo ne odlazi mnogo članova Plemena. Ja sam
“povlašćena”, jer umem da prevedem ona njihova slova, inače bi me Faranri
izbacio zauvek još posle one naše svađe. Ovako, išla sam na Branu i dalje, na
veliki jed njegov, jer se uvek zaključavao u svojoj sobi kad god bih došla,
tako da sam propadala u crnu zemlju od sramote pred mladim stražarima. Nego su
se svi oni pravili da nisu ništa primetili, kao da je sasvim u redu što sad
odjednom ja i Poštovani Glavni “ne govorimo”. Oh, glupi Faranri! Glup on, a još
gluplje to što zove svojom “čašću” i “ponosom”, a što bi se u Lakči računalo
kao obična nepristojnost. Zimi, zauzvrat, na Brani - mislim “u Brani” - biva dovoljno toplo,
barem u onim prostorijama gde borave stražari i ostali koji su tamo “uposleni”,
kako je govorio Faranri, ali, deca i Mladi idu na planinu, na velike postaje,
koje se nalaze na visinama. Tamo deca od svojih vaspitača uče o šumama, bilju, životinjama,
pitaju o svemu što može da ih zanima, a Odrasli se nimalo ne ustežu, nego na
sva pitanja odgovaraju. Na još većoj visini se nalaze postaje za doček gostiju
i svih onih koji zalutaju u planinama tokom zime, i tamo borave i Odrasli uz
Mlade; imaju dovoljno hrane, vode, svega što je potrebno za ljude koji se
izgube u snegovima, da bi mogli da im pomognu, kao meni, onomad. Zahvalna sam
im svima. Zahvalna sam Aćanu, mome bratu, nerođenom kao i rođenom, koji me je
prvi prihvatio, prvi sa mnom govorio, prvi me uputio da poštujem malo, za
promenu, i samu sebe. Zahvalna sam Senoru, koji je bio uz mene kad god je to
bilo potrebno, s malo reči, ali pravih, i snagom koja hrabri na dugim putevima,
i znanjem o ljudskoj prirodi koje nije omanulo nijednom. Hvala Deziri, poglavarki,
koja me poštuje i upućuje tamo gde neće da pošalje nikog drugog, nego upravo u
mene ima poverenja. Hvala Cejši, prijateljici mojoj, koja je znala sve puteve
moje duše. Hvala Nuri, koja me je uzela u zaštitu gde to zaista nisam očekivala.
Hvala svim mojim Kaminuncima koji su mi dali nov život, drugačiji od onog na
koji sam navikla. Hvala Faranriju, koji mi je dao krila, kakva mi je jednom
davno obećala Cejša. Ili je to bilo u nekom drugom životu? Dogodilo se, u
svakom slučaju. “Videćeš, od ljubavi rastu krila”, rekla je. “O, kako da ne,
jedna ovakva, kao što su na mojim ramenima”, odgovorila sam podrugljivo, u sebi
ili na glas, ko bi se svega setio. Ali, nije me prevarila moja prijateljica,
nije preterala niti lažnu nadu davala, zaista sam dobila krila s kojima letim
na svoje poslove, zaista sam sasvim drugačija nego pre ljubavi s Faranrijem. I,
evo mene, spremne da zaboravim našu svađu, spremne da ponovo progovorim s njim,
da mu kažem, da prećutim, da učinim sve što je potrebno da se čini kad se voli.
Ko se svađao? Ko se ljutio? Ko je uopšte bilo šta smeo da preduzme protiv
Ljubavi, One Koja Beše, Jeste, i Biće, sada i uvek, i zauvek, dokle god bude
ljudi da vole jedni druge.
Žurim; vreme za
pisanje ističe. Toliko je posla ostalo da se obavi. Hitam, jer uskoro neću
imati prilike da se posvetim mojim voljenim slovima. Udišem poslednje časove
svoje slobode, i radujem se što me uskoro čeka sasvim nova dužnost. Jer, dođe
tako dan, kažu Kaminunci, kad sve priče i bajke i bajanja i razmišljanja o
ljubavi poprime stvaran oblik, postanu jedna osoba, sa jasno određenim crtama,
i, kao živi dokaz svega u šta smo bilo kada verovali, stanu pred nas. Taj čas
se bliži. Tu je, iza prvih mećava. Spremna sam, naučila sam sve što je potrebno
da odigram ulogu koja se traži od mene. Neke ću zbuniti; neke uplašiti; a
obradovaće se svi koji me vole ili nameravaju da me zavole. Uživam unapred:
vreme za brige je prošlo. I kako Kaminunke kažu:
“Ljubavi neka je
hvala,
žetvu sam svoju
požnjela,
i sve njive poorala!”
Subscribe to:
Comments (Atom)